Dupini i kitovi Skakanje kroz obruče? Zaboravite to. Oni rješavaju probleme i koriste razna oruđa. Izražavaju veselje i žalost. Žive u složenim društvima. I iako smo i sami instinktivno znali kako su pripadnici roda kitova – kitovi, dupini i pliskavice – posebni članovi životinjskog carstva, znanstveni dokazi zaista i pokazuju da se radi o posebno inteligentnim bićima. Sve veći broj studija koje proučavaju njihovo ponašanje čvrsto upućuju kako se snaga mozga kitova i dupina može uspoređivati samo s višim primatima, uključujući čovjeka. To znači kako bi potencijalni negativni utjecaj lova na kitove mogao biti veći nego što se čini, a mi bismo trebali prihvatiti novi pristup očuvanju tih vrsta. Također bi trebali uzeti u obzir njihovu inteligenciju, društvo, kulturu i potencijal za patnju. U svojim tekstovima objavljenim ovog mjeseca Mark Simmonds, direktor znanosti za Društvo za očuvanje kitova i dupina, istražuje nedavno proučavanje roda kitova i ističe izvanredne primjere u ponašanju kitova i dupina. Na primjer, zarobljene životinje pokazale su sposobnost da nedvosmisleno prepoznaju svoj odraz u zrcalu, što je prije bila domena rezervirana samo za ljude i velike majmune. Dupini mogu glavom pokazati određeni objekt kako bi ih ljudi doveli do njega, a isto tako mogu i vješto rukovati predmetima posve spontano, unatoč tome što nemaju prste ni palce. Postoji i lijepo dokumentiran zapis o uporabi alata divljih australskih dupina. Životinje (gotovo isključivo ženke) često se mogu vidjeti kako nose spužve na vrhu kljuna, vjerojatno da bi ih zaštitile dok sakupljaju hranu u sedimentima na morskom dnu gdje bi ih šiljasti morski ježevi  inače mogli probosti. Oni pokazuju emocije izrazito nalik ljudskima, u rasponu od veselja do žalosti i brige za ranjene. Mark Simmonds spominje slučaj malog jata lažnih kitova ubojica koje je ostalo uz jednog ranjenog člana u plićaku puna tri dana, izlažući se suncu i riziku od nasukavanja, sve dok nije uginuo. Život u zajednici je zapravo u središtu postojanja životinja iz roda kitova, vjerojatno stoga što more ima jako malo skloništa od predatora, i mnoge vrste «nemaju se skriti iza ničeg, već jedni iza drugih». To je dovelo do evolucije mnogih tipova sofisticiranog kooperativnog ponašanja, od lova, do mladih mužjaka koji skupa štite svoje partnerice. A tu je još jedan argument da neke vrste pokazuju kulturno ponašanje koje je stečeno kroz društveno učenje. Simmonds ističe kako je znanstveno komercijalni kitolov stavljen na čekanje 1986. godine i neke od devastiranih populacija su se oporavile, no neke nisu. Vjerojatno je kako su kitolovci uništili ne samo brojne pojedince, već i kulturno znanje koje su oni stekli u vezi toga kako iskoristiti određena staništa i područja. No, sud se još nije izjasnio o tome da li širok raspon zvukova koji kitovi i dupini proizvode čine jezik.