Ono što niste znali o Barbie Prošlo je skoro 40 godina od Barbinog «rođenja», i ona je za to vrijeme napredovala od ravne dvodimenzionalne papirnate lutke koju su djevojčice odijevale papirnom odjećom s papirnim trakama koje su se omatale oko ramena i bokova do prsate trodimenzionalne plavokose ljepotice koju danas poznajemo. Danas je Barbie visoka 45 cm, nosi stolu od nerca preko večernje haljine sa šljokicama, preko pravog Calvin Klein donjeg rublja. Ima mobilni telefon, a njene plastične uši probušene su kako bi mogla nositi upravo one naušnice koje se slažu s njenim kompletom. Barbie je počela kao igračka, vrsta igračke koja je nestajala s polica brže nego što je Mattel, prvi proizvođač ove lutke i danas, zahvaljujući Barbie, najveći svjetski proizvođač igračaka, mogao popuniti te police. Barbina slava porasla je s poslijeratnom američkom hegemonijom od koje su svi na svijetu poželjeli brzu hranu, kućanske aparate, Coca-Colu i, ako ste bili žena, plavu kosu, velike grudi, nemoguće duge noge te sunčane naočale i sportske automobile po najnovijoj modi. Barbie nikada nije zatrudnjela, udebljala se ni ostarjela. Ostala je uvijek ista u trgovinama kao nijemi kičasti standard ne samo ljepote, nego i životnog stila. Širom svijeta, postala je ikona za kojom teže i majke i njihove kćeri; majke i kćeri koje su se, bez obzira na svoju veličinu, oblik, boju kože, jezik ili kulturu, očajnički identificirale s bogatom, plavokosom Barbie iz te bogate, plavokose zemlje. Svojom kupovnom moći one su glasale protiv svojih vlastitih, kako same smatraju, odbojnih oblika, boja i kulturnih identiteta. Barbie glupa plavuša, Barbie oslobođena žena, nije bilo važno. Barbie se zatekla u bizarnom položaju da definira kulturu. Iako je dolazilo do čestih «Jenkiji idite kući» ustanaka, ratova za oslobođenje i svih vrsta antiimperijalističke mržnje usmjerenih prema Sjedinjenim Državama otkad su se nametnule kao svjetska sila, nije bilo nikakvog odgovarajućeg narodnog pokreta protiv Barbie-kulture. Spaljivanja knjiga, spaljivanja zastava, uzimanje talaca, terorističke bombaške akcije i otmice aviona, sve se to poduzimalo kako bi se Jenkije prisililo da zauvijek odu kući. Barbie je, međutim, zadržala svoju hegemoniju. Barbie ne samo što je preživjela lomače, od njih su je spašavale žene iz cijelog svijeta koje su htjele biti slobodne, lijepe i kozmopolitske – baš poput Barbie. Barbina popularnost je tako nezaustavljiva da su ministri kultura i nezadovoljne udruge potrošača istupili sa strategijama za kontrolu ili izmjenu žudnji svojih građanki. U Maleziji, udruga potrošača Penanghasa zatražila je potpunu zabranu Barbie lutaka. Tvrde da lutkin plavokos, nogat i neazijski izgled promiče krivu estetiku. Također, Barbie lutke ne potiču kreativnost i upotrebu mašte kod djece jer su lutke «fiksne» i konfekcijske. Prijedlog je odmah izazvao jake i bijesne reakcije lokalnog tiska i pripadnika javnosti. Je li uzrok tome bila potražnja za lutkom ili nesklonost javnosti prema birokratskim intervencijama u privatne navike potrošača ostaje otvoreno za raspravu. U Iranu je vlada osudila vječno mladu Barbie, bez djece po svom izboru (i njenog dugogodišnjeg dečka Kena. Nikada nije bilo ni planova za vjenčanje.) kao prijetnju tradicionalnoj kulturi. Barbie se ne izjašnjava u vezi s djecom i brakom onako kako bi Iranke navodno trebale. Zabrana para nije bila uspješna, pa je vlada izmislila vlastiti par lutaka, navodno bolje prilagođen iranskoj kulturi. Saru i Daru, koji su brat i sestra, dizajnirao je i plasirao Odjel za zabavu Instituta za intelektualni razvoj djece i mladeži, pod pokroviteljstvom vlade. Za to vrijeme, u teheranskim trgovinama Barbie lutke otvoreno se prodaju po cijeni od 700 dolara. Iako je 700 dolara sedam prosječnih mjesečnih plaća u Iranu, visoka, plavokosa, elegantna i nesputana Barbi odlično se prodaje. U eri u kojoj se svijet pokušava ponovno izboriti za svoje kulture, Mattel u poduzetničkom duhu na tržište izbacuje multikulturalne lutke kako bi se suprotstavio kritikama da je Barbie previše jednodimenzionalna u svojoj visokoj plavoći. Napokon, ako je samo 15 posto žena u SAD-u prirodno plavo, koliko bi ih moglo biti u cijelom svijetu? Ali Mattel s tim smeđim, crnim i žutim Barbie lutkama nije ciljao na međunarodnu publiku s takvim bojama kože; Mattelov marketing usmjeren je na djevojčice, vjerojatno bijele djevojčice iz predgrađa koje se sada mogu igrati s japanskim, meksičkim i indijskim Barbie lutkama, i «učiti više o povijesti i različitim kulturama.» Briljantnost Mattelovog okretanja kritika u svoju korist je u tome što je Mattel zadržao Barbinu idealiziranu sliku ljepote. Da, potrošači sada mogu kupiti tamnokosu, tamnoputu Barbie, ali bez etničkih crta po kojima se razlikuju tamnopute žene svijeta. Činjenica da je meksička Barbie smeđa može biti još podmuklija ako meksičke djevojčice misle da moraju izrasti u visoke, mršave, prsate i nogate žene. Crne Barbie lutke imaju svjetliju put od većeg dijela crnačke populacije, što je u skladu s čestim pritužbama crnkinja da su privlačnije što im je koža svjetlija. A Barbie, bez obzira koje boje bila, nastavlja nositi ruho koje proklamira njen trendovski, pomodarski, nezavisni bogataški životni stil. Uzmimo kao primjer nedavnu liniju filipinskih Barbie lutaka. Ona se zove «Barbie filipinskih otoka». Tamnokosa je s tamnijim bojama kože i odjevena u uske haljine s Maria Clara leptir-rukavima. Ona živi kao kontrast u zemlji s godišnjim dohotkom od 580 američkih dolara po stanovniku. Naše bestseler barbike više se ni ne smiju. Napokon, zubata nasmiješena Barbie od jučer ne odražava dobro «tajanstvenost» današnje moderne žene. Koja god bila njihova kultura ili boja, bez obzira koliko su debele ili vitke, žene iz cijelog svijeta bit će stegnute korzetom mita o ljepoti ako je Barbie njihov simbol slobode. Ako Barbie izgleda slobodno, možda je to zato što se vrata otvaraju za tu ženu koja je nemoguće visoka, nemoguće plavokosa, koja uvijek nosi pravu odjeću i drži jezik za zubima.